Vi ste Francuz, rodom iz Liona. Živite trenutno u Parizu, a prethodno ste nekoliko godina živeli u Berlinu. Prisustvovali ste delu manifestacija kojima Bitef predstavlja u Srpskom kulturnom centru u Parizu svoje 51. izdanje, koje beogradskoj publici donosi uglavnom predstave sa nemačkog govornog područja. Kako ocenjujete takvu kulturnu i uređivačku politiku?  

Na početku moram reći da još uvek nisam imao priliku da posetim Bitef kao gledalac i da ga poznajem samo po reputaciji. Ali kakvoj reputaciji! Iako se prilika još uvek nije ukazala, želja je svakako prisutna. Sledeće godine ću doći. Kako će se prikazivati predstave zemalja nemačkog govornog područja, pojavili su se brojni članci u specijalizovanim časopisima. U njima je bilo reči o istoriji Bitefa. Odmah se da prepoznati odvažnost koja je bila potrebna da se organizuje takav festival 60-70-ih godina, da se dozvoli umetnicima iz celog sveta da se susretnu. U kontekstu Hladnog rada, to je bilo zaista jedinstveno. Danas je kontest, naravno, drugačiji, ali čini se da je Bitef i dalje trenutak koji omogućava umetnicima kao i gledaocima da se suoče sa pozorištima koje dolaze odnekle drugde i sa drugačijom pozorišnom praksom. Kako za umetnike, tako i za publiku radi se o obilju perspektiva.

Kako ocenjujete pozorišnu scenu u Nemačkoj, a kako u Francuskoj?

Pošto sam živeo i radio u obe ove zemlje mogu reći da je pristup pozorištu potpuno drugačiji. U Francuskoj kulturu subvencionišu Ministarstvo kulture, regioni, departmani ili još i gradovi. Naravno, to se menja u zavisnosti od političke većine, ali uopšte, kultura se mnogo više podržava u Francuskoj nego u Nemačkoj, u svakom slučaju, finansijski. Umetnici čak imaju status „intermittent du spectacle“ koji se teško stiče, ali koji im omogućava mesečnu naknadu tokom jedne godine. Ovaj status se uslovno može obnoviti. U svakom slučaju, on omogućava mnogim umetnicima da žive od svoje umetnosti. Pozorištu to daje više vremena koje se posvećuje stvaranju. U Nemačkoj ima onih koji rade u okviru ansambala priznatih institucija i onih drugih koji pripadaju freie Szene (slobodnoj sceni) i koji eventualno mogu dobiti subvencije što je veoma komplikovano. Realnost ovih potonjih izgleda tako da često moraju uz svoj posao, kao umetnici, da dodatno zarađuju na drugom poslu.

U kojoj meri nacionalni identitet daje pečat pozorišnim predstavama? Da li se uopšte danas može govoriti o nemačkom pozorištu ili o francuskom pozorištu?  Da li se nacionalni identitet pre može prepoznati na univerzalnim pričama, poput epskih?

Na pozorište se drugačije gleda u zavisnosti od zemlje. U ova dva slučaja, čuo sam mišljenje umetnika da je pozorište političko, samo što imam utisak da Nemci i Francuzi nisu u saglasju šta je političko pozorište. U Nemačkoj postaje skoro teško ne gledati politički angažovane predstave. U tu svrahu treba jednostavno baciti pogled na programe berlinskih pozorišta da bi se videlo da, na primer, jedan pozamašni deo predstava obrađuju temu migracija. U Francuskoj naginjemo pre mišljenju da je pozorište samo po sebi politička forma, vrsta alternative sadašnjem društvu. Sistem podrške stvaralaštvu ima uticaja na umetničku produkciju. U Francuskoj umetnici imaju više vremena da stvaraju, jer su uopšteno govoreći subvencionisaniji. U Nemačkoj, međutim, imam utisak da to dovodi do odvažnijeg pozorišta koje reskira i pokušava da se održi sa manje sredstava i vremena.

U čemu vidite da se sastoje preimućstva aktuelnih međunarodnih pozorišnih produkcija i koprodukcija?

Tačno je da ima sve više međunarodnih koprodukcija što ne znači, međutim, da se ta dela stvaraju na više jezika. Ponekad jeste tako, ali ne uvek. Tokom svojih 7 godina u Berlinu, često sam bio iznenađen da pročitam imena značajnih francuskih institucija na listi koproducenata, a da pri tom francuski umetnici ne učestvuju u projektu. Rekao bih da je se tražio novac tamo gde ga ima,  nebitno što umetnici ne žive i ne stvaraju tamo. Ipak, u interesu je da u slučaju međunarodne koprodukcije ima predviđenih turneja, što publici omogućava pristup pozorišnom stvaralaštvu iz drugih zemalja.

Šta je potrebno da bi se suvislo govorilo o savremenom pozorištu, s obzirom na njegove esperimentalne tendencije, koje su  nisu imenentne teatru, ali ipak uspevaju da uđu u domen teatra, što iz godine u godinu gledamo na Bitefu?

Često se iznenadim diskutujući sa ljudima koji ne dolaze iz sveta pozorišta kada vidim do koje mere se savremeno pozorište mnogim ljudima čini potpuno nedostupnim i predstavlja nešto što ne govori o stvarnosti našeg vremena. Veoma je teško za pozorište da ponovo privuče publiku. Ovaj razvoj se hitno mora promeniti. U Francuskoj smo dugo govorili o „pozorišnoj demokratizaciji“ („démocratisation théâtrale“) i o „školi za gledaoce“ („l’école des spectateurs“), ali to je kulturna politika koja je još uvek daleko od vidljivog rezultata.

Teorijska okosnica ovogodišnjeg izdanja Bitefa je epsko pozorište. Velike civilizacijske priče, poput biblijskih parabola i antičkih mitova, scenski će zaživeti u najavljenim predstavama. Da li mislite da je vreme za velike priče?

Ne mislim da se neizostavno radi o nečem novom. Ima tih strujanja, naravno. Ali u toku poslednjih šezdeset godina mnogi umetnici su prihvatili izazov i radili na epopejama. Mislim pri tome naročito na Thêatre du Soleil u Francuskoj.

razgovor vodio Jovan Bosić