Predstava „Olimp“ - pozorišni maraton od 24 sata - po mišljenju publike i kritike vodećih svetskih pozorišnih festivala - promenila je istoriju savremenog pozorišta. Pozorišna javnost mišljenja je da će se istorija teatra računati do i od premijere ove predstave - spektakla u režiji Jan Fabra.

Predstava u kojoj 27 izvođača 24 sata gotovo neprestano igra - probija sve limite ljudske psihofizičke izdrživosti.

Predstava je na svojoj premijeri na internacionalnom festivalu u Berlinu nagrađena polučasovnim aplauzom. To možda nije ništa u poređenju sa njenim trajanjem, ali je impresivno i autentično u jednodušnoj glorifikaciji ovog vrhunskog pozorišnog događaja.

Predstava je pripremana godinu dana na celodnevnim probama, a sa ciljem da se stvori nešto neviđeno u savremenoj pozorišnoj umetnosti - četrnaest epizoda dionizijskih svečanosti dvadesetčetvorosatnog probijanja svih telesnih limita igrača.

U ovom pozorišnom iskoraku u istinitu epiku bazičnog protoka vremena u drugom, izmeštenom prostornom okviru, drevno vreme u savremenom dnevnom, zapravo je glavni protagonista. Vreme, protok trajanja i njegov uticaj na ljudsku potrošivost. Iskušavanje trajanja do apsurda limita trajanja.

Fabrova predstava seže u eru drevnog i bazičnog u starogrčkim mitovima, stvarajući moderni ritual novog protoka vremena - njegove drugačije prirode - sudarene sa brzinom i sadržajem savremenog sveta.

Jan Fabr, kreira konfuziju realnih i nadrealnih slika, vodeći se prirodom (ne)reda dionizijske igre - celodnevnim furioznim ritualom - neprestanog odigravanja komedija i tragedija.

Fabrov teatar je fizički, stvaran, senzualan. Oslobođen suvo intelektualnog. To je teatar iskušavanja krajnjih emocija. Teatar tela. Teatar krvi i mesa. Teatar nadilaženja telesnog, neverovatne ritualne snage.

Reči koje se pojavljuju tek da lociraju tragediju ili komediju koja pred nama frenetično pulsira u pozorišnoj dioniziji, govore o ljudskom bolu - zbog nepravde, zbog izdaje, zbog ljubavi i najzad zbog nemogućnosti da se dosegne nemoguće.

Fabrova predstava je mogućnost prolaženja prirode drugačijeg vremena. Osećanje dubokog duhovnog iskustva rituala limita telesnog.