Izvođenje predstave Kvizula (Quizoola!) u klubu Bitef teatra, na dan prologa 51. Bitef festivala jeste izgledalo usiljeno. Retko koja predstava sa trajanjem od šest sati bi ostavila drugačiji utisak, barem na prvu loptu. Gledaoci su ulazili i izlazili iz sale. Glumci su pili pivo i molili da se sredi ventilacija. Ali, dok je proces izvođenja bio naporan, princip zabave opstao je kroz svih šest sati; izlaženja, ulaženja i pivo samo su posledica fiziološkog pritiska i umora, a ne dosade ili nečeg sličnog. Nije ni čudo, s obzirom na ime britanske trupe koja stoji iza predstave - Forced Entertainment.

Članovi Forsd Entertejnmenta preko trideset godina uspešno zabavljaju publiku na "usiljen" način. To često postižu predstavama dugog trajanja (eng. durational performances) koje čine značajan deo njihovog opusa. Koncept takvih predstava je sledeći: glumci izvode improvizovanu radnju (u slučaju Kvizule) ili radnju zadatu tekstom i režijom, a sve to traje dugi niz sati, bez prekida. Pod dejstvom umora i pada koncentracije briše se granica između fiktivnih likova koje akteri igraju i njih samih; predstava kreće da naginje ka performansu; i, na kraju, publika potpada pod uticaj vremena - i umora - pa odvijanja na sceni prati gotovo kroz prizmu halucinantnosti. Ako bi neko istupio sa mišljenjem da bi efekat bio sličan i u slučaju da predstave traju uobičajen vremenski interval, ali da publika i glumci pre početka konzumiraju psihoaktivne supstance - možda bi i bio u pravu. Međutim, ovde se autori koriste sredstvima koja su legalna.

Kvizula takođe pripada ovoj grupi predstava, i može se smatrati posebno značajnim projektom Forsd Entertejnmenta. Osim toga što je doživela dva "eksperimenta" kada je bila izvođena u trajanju od dvadeset četiri časa, izvodi se već dvadeset jednu godinu, pa se može smatrati predstavom dugog trajanja i u jednom potpuno drugom smislu. Svakako je zanimljivo pratiti razvoj predstave od 1996. do danas. Autori stare zajedno sa svojim projektom, ali i vode računa da ostanu u koraku sa savremenom popularnom kulturom i socio-političkim dešavanjima, te se diskusije unutar predstave menjaju iz godine u godinu. Otud u predstavi iz 1996. godine predsednik Donald Tramp.

Koncept predstave je jednostavan i minimalistički. Dva glumca sede na sceni našminkani kao klovnovi, okruženi minimalnom scenografijom: na sceni su samo lanac sijalica koji ih osvetljava i dve stolice. Fizička ranja je takođe minimalna, često svedena samo na pokrete aktera koji služe da razbiju ukočenost nakon dugog sedenja. U srži predstave je dijalog. Jedan glumac postavlja drugom unpared spremljena pitanja. Pitanja mogu biti bilo kakvog karaktera, od najtrivijalnijih (da li je Zemlja okrugla, šta si juče jeo za ručak), preko intimnih (koliko pravih prijatelja imaš, kome bi se izvinila da znaš da ćeš uskoro umreti), pa sve do pitanja o svetskoj politici (bregzitu, Terezi Mej, Trampu i Severnoj Koreji).

Povremeno se pojave i pitanja tipična za kvizove znanja. Ona isprva u ovakvoj eksperimentalnoj i dijaloški razigranoj formi deluju jako dosadno. Glumci su toga takođe svesni i često ih brzim odgovorima preskaču. Međutim, često krenu i u potpuno suprotnom smeru i odgovaraju na neka od lakih pitanja pogrešno, ubeđujući sagovornika u svoj očigledno netačan iskaz. Tako se desilo da čujemo da nema dovoljnih dokaza da je Zemlja okrugla - te da stoga mora biti ravna, da oktopod ima sedam pipaka, a oktet devet glasova.

Upravo se u ovakvim situacijama vidi uvežbanost i duhovitost ekipe koja banalna pitanja ume da pretvori u povod za razgovor koji nije ni realističan ni svakodnevan, već priliči beketovskim dramama apsurda. To je i ključ kvaliteta ove predstave: apsurd iz koga proizlazi humor. Sva sredstva za postizanje tog apsurda su dozvoljena i koriste se, od davanja dijametralno suprotnih odgovora na isto pitanje, preko otvorenih pretnji publici da će polovinu ubiti a drugu polovinu ostaviti u životu samo da bi živeli u strahu, sve do obećanja da će u slučaju požara glumci prvo spasiti najugroženije u sali, a ne sebe.

U ostalom, nema mnogo koristi od analiziranja izjava iz ove predstave. Budući da je sve to bilo igra, možda su istinite baš kao što je Beograd glavni grad Srbije, a možda su i lažne baš kao što oktopod ima sedam pipaka. Jedino što je potvrđeno je da je Kvizula sveža pojava u teatru čak i u trećoj deceniji svoje izvedbe.

Borisav Matić