Prošlogodišnji Bitef na filmu je 40. izdanje koje ove godine neće biti nastavljeno. Kako se osećate povodom toga i šta je sve program, čija ste bili selektorka, prošao kroz četiri decenije?
Osećam se pomalo žalosno i ponosno. Radila sam Bitef na filmu od desetog Bitefa, koji je bio prvi jubilarni. Tim povodom je bilo smišljeno, da bi bio bogatiji, prateći program koji je imao jako velikog uspeha i zato je nastavio u narednim godinama. U početku, bila je ideja da bude samo na tom Bitefu, jer je tada bio Teatar nacija. Bilo je puno sveta, pa se čak i jedva ulazilo. Učesnik i gost je bio Piter Bruk, koji je učestvovao na tom Bitefu sa svojim Pleme Ik (The Ik, Royal Shakespeare Company 1975). Bitef na filmu je bila divna dopuna festivalu, ali i obaveštavanje o tome šta se dešava u teatru u tom trenutku, kao i šta se nekada dešavalo jer smo u programu imali i istorijske komade. Takođe, šta rade naši poznati reditelji, pozorišni poslanici van našeg pozorišta. Prikazivano je vrlo mnogo filmova koje su neki reditelji pravili. Trudili smo se da u programu imamo sve ono što iz bilo kog razloga nije moglo da dođe na Bitef, jer bi produkcija bila isuviše velika. Takva je produkcija Petera Štajna Shakespeare’s Memory (1976), koja je bila isuviše velika da bi mogla negde da gostuje, pa je na Bitefu na filmu bila informacija o toj predstavi. Naravno da smo svi, u to vreme, znali da je predstava - predstava, a da je snimak - snimak, tu ima velike razlike. U vreme kada smo počeli da radimo, uslovi su bili sasvim drukčiji, i društveni i politički, ali i tehnički. Nije se toliko putovalo. A kada se putovalo, išlo se u pozorište, mada, ne toliko. Na teritoriji čitave Jugoslavije smo imali dva kanala koji čak nisu radili 24 sata. Nije bilo ni predstava ni toliko informacija iz inostranstva i niste mogli ni da čujete ni da vidite ono što drugi rade. Bitef na filmu je bila informacija koja je dopunjavala ne Bitef, nego uopšte neko poznavanje trendova u tadašnjem pozorištu i rada autora koji su tada dolazili kod nas. Na prvom Bitefu sam dobila od Nemačke ambasade monitore. U to vreme postoje NTSC, PAL, SECAM sistemi kanala, pa televizori nisu mogli da se prebacuju sa jednog na drugi signal. Tako sam od ambasade dobila tri televizora, plejer i kasete. Tada u životu to nikad nisam videla, a nisu videli ni Beograđani. Šef tehnike na televiziji mi je objasnio da toga ima u svetu, čak i da postoje dva plejera u Beogradu. To je sve bilo naročito zanimljivo našoj publici, a posebno našim stranim gostima, kojih je bilo da su dolazili sa one strane gvozdene zavese. Oni su apsolutno bili bez ikakvih informacija. Bili su stalni gosti i nonstop su me pitali postoji li repriza, zato što je njima sve bilo novo. I njima i nama je to bilo dragoceno. Vrlo polako se usavršavao i širio video, polako smo prelazili na VHS, a onda je to krenulo mnogo brže, pojavio se DVD, kompjuter. Na neki način, ta tehnika koja je sjajna i bez koje mi danas ne bismo funkcionisali jer smo navikli na nju, je pojela Bitef na filmu. Danas imate po 100 i više kanala na televiziji, na kojima možete da vidite sve i svašta, imate mogućnost da naručite DVD koji će doći na vašu kućnu adresu i Jutjub. Ima onih koji to ne vole i kojima je jako važno da video gledaju na velikom ekranu, ali tih je sve manje i manje.
Danas imamo veliki protok sadržaja koji nam je dostupan putem interneta, a Vaš domen je bila selekcija sadržaja za publiku. Na koji način ste vršili selekciju?
Uvek sam se vezivala za veliki Bitef, za glavni program. U jednom trenutku sam razgovarala sa Mirom Trailović i Jovanom Ćirilovim, a posle nažalost, samo sa njim, pre svega o tome šta je moto Bitefa, kakvi su komadi i ko su autori. Tražila sam po literaturi, zvala pozorišta, razne kritičare koji su u pojedinim zemljama dobro poznavali šta se dešava u njihovoj zemlji, da me posavetuju šta ima u tom pravcu u kome ja hoću da idem. To je bio način na koji sam birala. Bila su i druga vremena u kojima je posredovala tehnika, kada sam sav materijal dobijala na kasetama i čak su mi ih vrlo rado nudili. Sada je to daleko teže jer svako traži plaćenu licencu. Dosta toga je pokazano i kao domaća selekcija. Uvek sam se trudila da pokažem neku filmski snimak pozorišne predstave ili da, kroz izvesno vreme, neku predstavu koja je na Bitefu bila jako važna, prikažem publici koja je tek pristigla. Za tih 40 godina sam imala i tu mogućnost da prikazujem i ono što je nekada bio kult, nešto jako važno i nagrađeno, da prikažem kako bi ljudi, kojima se to svidelo, pogledali, ali i da bi mlada publika, koja je o tome čula, to videla.
Umesto programa ove godine planirate tribinu?
Da, 26. septembra na Andrićevom vencu. Zamolila sam Sanju Glovacki da moderira tribinom i ona je prihvatila. Sastavljamo spisak ljudi koji bi bilo važno da učestvju jer su, pre svega, pratili Bitef na filmu i pisali o njemu.
Koje su sve sale u kojima je Bitef na filmu bio domaćin?
Bitef na filmu je malo lutao. Prvo smo krenuli u Skc-u, pa smo se preselili u Dom omladine. Pre nego što je Atelje goreo, bili smo u raznim prostorima starog Ateljea, zatim u Nemačkom kulturnom centru, pa u Kulturnom centru Francuske, dok se nismo skrasili u Kinoteci. Kinoteka je bila kuća koja je otvarala vrata gde sam nailazila na ljude koji su uvek bili spremni za saradnju, počevši od šefova do kinooperatera. Njih zaista moram da spomenem, jer su oni bili ti koji su najviše radili i bili veoma ljubazni.
Koje trenutke Bitefa na filmu posebno pamtite?
Pre svega mi se urezao u sećanje Piter Bruk, koji je došao na prvi Bitef na filmu i bio toliko oduševljen kada je video program i šta se sve od njegovih filmova prikazuje, pa je sledećeg dana već u avionu bio još jedan najnoviji film. Njemu je bilo stalo da se i to prikaže. Kasnije sam povodom njegove predstave radila celovečernji program onoga što je on radio kao filmove. Tada je napisao jedno veoma lepo pismo zahvalnosti u kome se seća onoga što je bilo. Isto je Lidzi Kemp bio divan i sve pomagao sa velikim oduševljenjem. Bilo je trenutaka koji su danas jako lepi kada ih se sećam, a u ono vreme su bili vrlo tragični. Prikazivala sam Građanski rat Boba Vilsona (Robert Wilson, The Civil Wars, 1987, autor Howard Brookner) koji u Beogradu nisu prikazivani. Tada je program bio u Nemačkom kulturnom centru, a masa razjarene publike, koja nije uspela da uđe, zamalo je razbila ulaz. Bila sam sama unutra, odnosno, dali su mi ključeve od centra. Pošto sam sve sama radila, nisam stigla da se probijem do šaltera da ugasim svetlo. Kada smo konačno krenuli sa projekcijom, sećam se i Mire Trailović koja je bila izbezumljena i vikala na mene zašto ne gasim svetlo, a ja joj kažem da ne mogu da se probijem. Neko ljubazan ko je stajao kod prekidača, čuvši razgovor, ugasio je svetlo. To su lepi trenutci kojih se rado sećam, jer to znači da je bilo veliko interesovanje i da su ljudi to voleli. Budući da kod nas u Srbjiji sve kasni, ja sam sve počinjala u sekundu, jer sam, pre svega, ja tačna, a drugo, morala sam, kako ne bih ulazila u vreme kada počinju predstave na glavnom programu. Znam da je Jovan Ćirilov išao ulicom i sreo nekog od poznanika iz pozorišnog sveta, koji mu je rekao, kada je Jovan pokušao nešto da mu kaže, „Pusti me, molim te, idem na Bitef na filmu! Vera počinje tačno na vreme.“ i onda je trčao i nije hteo da govori sa njim. Onda mi je Jovan rekao, „da znaš da svi znaju da počinješ na vreme.“, a ja sam mu odgovorila „Jeste. I svi su na vreme tamo.“ Svi su znali da se kreće u sekundu, ali se moglo ulaziti i izlaziti kad si hteo, ali ljudi su hteli da program gledaju od početka.

Razgovor vodila Ružica Anja Tadić