Dobro veče i dobrodošli na prvi okrugli stol nakon treće predstave u takmičarskoj selekciji festivala. Večeras sa nama, nažalost ili na sreću, nije reditelj Jernej Lorenci, s obzirom na to da je na generalnoj probi svoje predstave, koju ćemo premijerno na festivalu videti sutra. Sa nama je Igor Samobor, generalni direktor Slovenskog narodnog gledališča. Promenio se sastav glumaca od dogovorenog, pa mislim da je najbolje da se sami predstavite.

Igor Samobor, Nataša Majer, Marko Mandić, Jernej Šuman...

Volela bih da postavim pitanje o prirodi saradnje sa rediteljem Jernejem Lorencijem, pogotovu kada je u pitanju jedan tako veliki i važan arhetipski tekst. Pretpostavljam da na početku takvog procesa čovek mora da ima neku vrstu straha, ali i da se taj strah smanjuje, pošto se zna je tako izvrstan reditelj vaš dugogodišnji saradnik.

Sa Jernejem Lorencijem ja sam već dugo godina i prijatelj i jako vezan na mnogo načina. zato moram da kažem da, kada smo izabrali temu, ja nisam imao nikakvog straha. Godinu pre toga on je radio Ilijadu. Znao sam da se on bavi arhetipskim temama, da je to nekakav njegov put u ovom momentu. Zato sam sasvim bio uveren da to mora da bude duboko i kvalitetno. Prošle godine smo radili na temu utopije. Svi znamo da smo danas u nekim vremenima koje nam poručuju o distopiji. Zato smo se pitali gde smo sada? Zašto nema revolucionara? Zašto nema sanjara? Gde su svi? To je bila glavna tema. Logično je da je jedan od osnovnih tekstova naše civilizacijepokušao da napravi kao jednu vertikalu i horizontalu i da stavi u reči i misli. Pitali smo se da li toga ima još? Da li treba nanovo nešto da počnemo da mislimo? Ja mislim da se tu desilo nešto divno. Izabrano je bilo četiri odlomka iz Biblije. Svi ovi tekstovi govore o ljubavi, o nama, o odnosu prema višem, a zapravo, o odnosu prema onom što je dublje. Videli ste kako Lorenci radi. Videli ste gde su otišli glumci. Ja mislim da je to bio divan rad. Otišli su duboko, ne samo zbog nas, nego i zbog njih samih. Žao mi je, ja sam glumac, a žao mi je što nisam bio sa njima.

Sledeće pitanje se tiče dramaturgije. Da li je tekst predstave pre određen ili ste tekst razvijali tokom proba?

Marko Mandić: Na početku je bila odabrana Pesma nad pesmama, Knjiga o Jovu, Knjiga propovednika, a onda su nam tokom proba dramaturg, reditelj i asistent režije dodali nove materijale. Dorijan- tu je pozadi- asistent reditelja, pripremio je dramatrugiju na Knjigu proroka Jezekilja.

Pretpostavljam da ni za koga u ekipi ovaj susret sa Biblijom nije bio prvi, pa bih volela da vas pitam šta se promenilo u vašem iskustvu i doživljaju ove knjige tokom rada?   

Nataša: Biblija je velika knjiga o čoveku uopšte, koji se kroz život bori za ljubav, sreću, i naročito u ekstrmnim momentima čovek traa za nekog u sebi i oko sebe da bi mu pomagao. Taj neko bi mogao biti Bog. Bojala sam se tokom procesa da ću se sukobiti sa tekstom, zao što lično ja nisam religiozna, ali tokom rada sam shvatila da to uopšte nije u pitanju, zato što svako od nas ima drugačiji pristup pitanju ko je i šta je Bog, i to je bilo prisutno sve vreme, i tako smo gradili svoje monologe.

Pokrenulo se pitanje religioznosti: da li smo religiozni ili ne? Da li ima neke razlike u percepciji ove predstave u odnosu na to da li su ljudi koji gledaju religiozni ili nisu?

Govornici: To je odlično pitanje za publiku! (Neko voljan da odgovori?)

Jovan Bosić: Dobro veče! Pitanje je za publiku, pa se iz publike javljam, jer možda sam pozvan kao diplomirani teolog i student svetske književnosti, a ove godine sam volonter na Bitefu, kao član redakcije bloga. Divno je i zaista izazovno pitanje. Najpre moram da pohvalim jeste izbor tekstova, jer su to aporični tekstovi u Svetom pismu. To nisu istorijske knjige. To su proročke knjige i takozvana mudrosna literatura. Među njima postoje su i oni tekstovi koji predstavljaju pesimizam, kao što je Knjiga propovednika. Biblija je knjiga koja prvrnstveno motiviše i afirmiše život. Ona počinje postanjem sveta, a završava se  novim svetom, novim nebom. Međutim, u između postoji pregršt egzistencijalnih pitanja, teških i mučnih: da li ima nešto novo pod suncem, da li bilo šta što činimo ima smisla, ili je sve, kao što kaže propovednik, taština? Mislim da svaki čovek, bio on religiozan ili ne, uvek postavlja sebi u životu pitanje da li je nešto što čini smisleno? Vi ste upravo ta pitanja naglas svima nama izrekli, i ponovo ste nas vratili da sebi sami postavima ta pitanja, pitanja koja su upravo u biblijskom tekstu najzvučnija. Religioznost pretpostavlja neku vezu, konekciju sa nekom instancom, koju ćemo u hrišćanskom ili judaističkom kodu, nazvati Bogom, a Bog je, prema istoj toj tradiciji, onaj koji jeste. Pitanje je, takođe, sa druge strane, i ko smo mi, kao takvi, ko smo mi koji jesmo? Hvala. Toliko od publike.    

Ja se zahvaljujem na ovom divnom odgovoru i komentaru, i odličnom prevodu. Mislim da je ovo dobar trenutak da da ohrabrim i ostale ukoliko imate pitanja, komentare ili predloge.

Sanja Glovacki?: Kakve vam je indikacije reditelj davao? Dugi čin je jasan. U Pesmi nad pesmama je bilo ljubavi, ima strasti. Psalmi su mi ostali nejasni. Šta je njima trebalo njima reći, osim svega onoga, što oni sami govore. Da li je bilo nekih uputstava, kako ih interpretirati?

Marko Mandić: Osobno. Samo tako. Da!

Pitala bih vas o jeziku Biblije. Šta je vama, kao glumcima, taj jezik otvorio i doneo? Ovo je jedan specifičan stil glume - pripovedački - rekla bih da je vrlo zanimljiv i inspirativan. Koliko je to vaša interpretacija i koliko se ona otvara posebnošću jezika?

Marko Mandić: Nama su date teme, a onda se tražilo od nas da sami nađemo ono što se nama najviše sviđa, što je naše, tako da su svi ovi tekstovi su na neki način naši. Svaki glumac za sebe je napravio svoju montažu. Tako da su nam ti monolozi i otuda bliski.

Pitanje od gospodina iz publike: O prijemu predstave od slovenačke publike. Da li je u javnim komentarima bilo pitanje da ljudi brkaju crkvu i pozorište? (Pitanje je gospodin sam preveo na enleski jezik, pa je...)

Marko Mandić (odgovorio na engleskom): No, I think not!

Gospodin je dopunio: U Beogradu bi sigurno bilo komentara.

Usledio je komentar Jovana Bosića: Postoje u Šekspirovom Gloubu redovna čitanja Biblije od strane profesionalnih glumaca, kako bi se predala pubilici, i vaspitavala lepota dikcije i jezika, upravo na prelepom prevodu Biblije. Bibliju čitaju u pozorištu, ne u crkvi, i to profesionalni čitači - glumci, a ne propovedaju.

Marko Mandić: Puno smo se bavili prevodima. Ne znam koliko je to došlo do vas. U tekstu je više prevoda Biblije, nije samo jedan jezik, već je od prvog prevoda (1550. godine), pa nadalje. Ako bi bio ovde Jernej Lorenci, rekao bi da između crkve i pozorišta ima puno istih stvari: obred, na kojem se okupimo i želimo da nam nešto dobro uđe u dušu. Ovo je ispovest glumaca koji su iz sebe hteli da izreknu neke stvari.

Nikita Milivojević: Želeo sam pre svega da pozdravim svoje kolege - veoma mi je drago što su večeras ovde, a zatim da kažem nešto iz rediteljske perspektive. U predstavi ima nešto esencijalno obredno, na način kako razmenjujemo, i kako je to reditelj napravio veoma svedeno, sa istim svetlom. Moglo bi se dosta govoriti  o obredu kao o susretu, da li kroz crkvu ili, kao što je kolega rekao, u Gloubu. Taj susret bi bio, sasvim sigurno, neobičan i uzbudljiv. Ono što sam hteo da kažem je krajnje lično. Neke od ovih glumaca dobro znam. Sa nekima sam sarađivao. Imam potrebu da glasno kažem, mada nemam običaj da budem tako velikodušan, da sa ovim glumcima možete da radite bilo koji tekst. Moj lični utisak je da je ovo jedan od najjačih glumačkih sastava na našim bivšim ili sadašnjim  prostorima. Svaki put kada ih gledam ja sam ponovo iznenađen, i hrabrošću da istražuju sa tekstom, sa pozorišnim istraživanjem, da se upuste, pa gde ih odvede, a stvore nešto zanimljivo, pamtljivo i uzbudljivo, a pozorište bi trebalo da bude uzbudljiv čin. imamo zaista neverovatan ansambl. Nekoliko puta smo ih gledali, ali oni nam uvek donesu nešto što kao da ih prvi put gledamo. Toliko. Hvala.