Kritika uživo je forma kritike nastala kao odgovor na predstave dugog trajanja - mogli bismo je nazvati kritikom dugog trajanja. Tekstovi se objavljuju odmah po pisanju, piše se samo u toku trajanja predstave, a kolektiv kritičara ima slobodu da odgovara na tekstove drugih autora iz grupe, piše u dva, tri ili četiri glasa, eksperimentiše formalno, na nivou sadržaja itd. Dugo trajanje, koje suštinski utiče na iskustvo publike, zahteva mentalnu i fizičku izdržljivost, i stvara posebnu vrstu veze između publike i glumaca, tako postaje i bitna odrednica kritike.

Publika predstave kritičare će moći ne samo da čita već i da vidi - jer će se pisanje odvijati u foajeu Bitefa.

Sumnjiva lica su: Ivona Janjić, Đorđe Kosić, Borisav Matić, Marija Milovanović, Milica Petrović, Irena Plaović, Mina Stanikići i Andrej Čanji.

Opit
Predstava se odvijala po istovetnom formalnom principu, bez prekida, i sva je prilika da će se tako završiti. Na sceni nema burnih reakcija, rečenice se nižu u tihim tonovima, scenografija je svedena na minimum -dve stolice - muzike, razigranog mizanscena ni ikakvih scenskih efekata nema. Ta ogoljenost forme suprotstavljena je izobilju sadržaja kvizolikog dijaloga. Čitav nastup može se doživeti kao pozorišni opit o tome sa koliko se malo sredstava može držati pažnja u dugačkom vremenskom periodu. Eksperiment je uspeo.
Andrej

I improvizacija je tekst
Da ceo dan u jednu tačku gledaš, pa bi ti dosadilo, što kažu babe. Možda se ovo ne računa u kritiku, ali ipak, sedeti na sceni šest sati i neprekidno postavljati i odgovarati na pitanja, po sebi je već fiziološko-egzistencijalni izazov, a kamoli uspeti da ipak ne izgledaš kao da to radiš sve vreme. Kako to izgleda osoba koja šest sati odgovara na pitanja? Ne znam, nisam nikad to radila. Ne deluju samleveno kao što sam očekivala, a sporadični padovi i naše i njihove energije su najmanje što može da se desi. Ako smo dosad mislili da glumca samelje bivstvovanje u kostimu na dva sata ili slično, nakon, ,,neimprovizovane, sainscenacijomitekstomklasičnenormalne predstave", nije zgoreg videti kako jedna, ,,improvizovana, sakoznakojomsvrhomibezteksta" predstava uradi najpre sa glumcima kao ljudima a i sa glumcima kao glumcima. Pa samo zbog toga je nije loše pogledati. A ima tu i još nekih sićanih razloga. Milica

Smisao
U Kvizuli gledalac može pronaći smisla i interpretirati ga na sopstveni način baš kao što su mu za to otvorene mogućnosti i u životu.
Borisav

Atmosfera transa
Atmosfera predstave je već duže vreme nekako ravna, konatantna, bez prevelkkih uspona ili padova intenzitetu odvijanja. Čini se da su svi upali u svojevrani trans gde se slede pitanja, smišljaju ili slušaju odgovori koji sve više odudaraju od konteksta pitanja. Na pitanja sa tematiom koja se u svakodnevici smatra izuzetno značajnom, dobijamo krajnje trivijalne i posprdne odgovore. Slično, pitanja koja se svrstavaju u domen ćaskanja ili razgovora koji postoji samo da što pre prođe vreme, sobijaju poprilično dubokoumne odgovore koji zalaze gotovo u ontološki diskurs. Međutim, niko se ne protivi tome, nikome to ne smeta. Svi su prepušteni umoru, padu koncentracije i svaka izgovorena rečenica im deluje podjednako značajno (i beznačajno) kao bilo koja prethodna rečenica. Čak ni slučajni višeminutni nestanak svetla na bini nije uspeo da prekine atmosferu transa.
Borisav

Kad mi kažu da nije smisao u cilju, već u putu do cilja…
… ja kažem da nisam sigurna da ima smisla uopšte.

Đorđe je napisao da u Kvizuli “pokušaj da se nađe odgovor i smisao pretvara se u puko verzbalizovanje besmisla”.
Kvizula kao parafraza pokušaja čoveka za iznalaženje odgovora na pitanja. Kvizula kao neprekidno postavljanje pitanja u životu. Kvizula kao neprekidno zahtevanje odgovora. Pitanja i odgovori tokom kojih prođe život. Pitanja i odgovori kao mehanizam odbrane od života. Pitanja i odgvori kao život. Kvizula kao život. Život kao Kvizula.
Život bez smisla. Život besmisla.
U nedostatku boljeg smisla, živim da bih se razmnožila, a ni to još nisam uradila.
Život bez smisla.
Možda ova Kvizula ustvari i ima nekog smisla.
-Mina

50 bodova za Minu
(da neko ne pomisli da urednica ne čita)
b.

Besmisao i U2, Beket i Bono (ponovo)
Iako je dinamika osvežena dolaskom muškog, odmorenog klovna na scenu, već se neporecivo oseća umor od trajanja predstave, kako na sceni, tako i u publici. Prošlo je oko pet sati od početka predstave i to se itekako oseća. Glumci su otvorili domaće pivo u limenkama na sceni i naizgled se opustili. Ritam predstave je pao, i to se odrazilo u publici koja je prilično bezobzirno počela da izlazi. U stvari, stanje u publici je na više nivoa zbunjujuće, jer se čini da sa svakim izlaskom uđu neki novi, sveži gledaoci, tek pridošli u pozorište, tako da se nova lica smenjuju, i svako čuje neki drugi fragment teksta, svako gleda drugu Kvizoolu, drugačiju od one koju je gledao sused. Sala se napola isprazni, a sledećeg trenutka je ponovo puna. Ista sala, drugi ljudi. Glumci, koji nemaju taj luksuz da izađu i provetre mozak (ili da jednostavno odu i ne vrate se) dovijaju se različitim sredstvima da podignu tempo predstave na noge, brzim postavljanjem pitanja, pojačanom agresivnošću u pristupu, pa i (sa sve više popijenog piva) temama o različitim aspektima seksa. U kabini već pospanih prevodioca, Bono ponovo peva, ovaj put o tome kako još uvek nije pronašao to što je tražio. Ni ja nisam siguran da sam našao neko novo značenje u pitanjima predstave, ali mislim da mi je jasnije njeno dugo trajanje. Pod uslovom da je pratite od početka, ili barem najvećim delom, pažnja neminovno popušta. Teže je sagledati tematske veze i smisao celine, i sve mi se više čini da je to tendeciozno, te da možda i ne treba tražiti. Pitanja se neumoljivo ređaju, govor je toliko prisutan da reči počinju da gube smisao, a informacije gube kontekst. Ova predstava, u stvari, u potpunosti beketovski prilazi pitanju besmisla, ne samo u sadržaju nego i u formi. Ona postavlja bezbroj pitanja, ali nudi i bezbroj odgovora. Plasira lične stavove i emocije, ali ih odvaja od glumaca, lica iza maski, i ostavlja da vise u vazduhu. Na kraju, čemu sve to pitanje? Čemu uopšte služe pitanja? Jasno: da bismo saznali nešto novo o ispitanicima, ili/i o svetu uopšte. Ali u Kvizooli, iako već pet sati slušamo likove na sceni, nismo ni pedalj bliži tome da ih poznajemo, niti tome da znamo nešto više o svetu. Naprotiv, što više slušamo, sve manje znamo. Gubimo se ne samo u svetu ideja, već i u svetu najjednostavnije, denotativne semantike reči. Svaki pronađeni smisao biva ismejan, tako da ne čudo što ga ni Bono još uvek nije pronašao u svojoj pesmi. Drugim rečima - pokušaj da se nađe odgovor i smisao pretvara se u puko verbalizovanje besmisla. Srećna Nova godina. Koliko ljudi misliš da ima u sali? Neko je ugasio svetlo. Ali dobar sam da procenim. Misliš da nas iko gleda? Sad su stvari drugačije. Mi smo u žiži. Oni su više na sceni nego mi sada. Ne znam da li je to dobro ili nije. Je l’ stvarnije? Koliko je 2x2? A 16+20? Misliš da će ijedna osoba u sali sresti Tejlor Svift na ulici? Da. Ne. Možda. Radije ne bih. Mislim da ćeš da umreš kao u Kumu 3. Čini se da će se predstava, kada sat otkuca ponoć, završiti u proizvoljnom trenutku, te će ovaj tekst učiniti isto to. Đorđe

Pitam se pitam/ne bih znala reći

Dobro, stalnost velikih pitanja nikad i ne bismo podneli. Malo praznog hoda treba nasem unutrašnjem razgovoru. Mozda je moje pitanje sada: zašto nam trebaju pravila? Ako je cilj duženja, izmedju ostalog, opuštanje, nužno labavljenje, zbog čega onda, ipak, ring? Žice pisanih pitanja, rešetke polupropisanog toka - nije zbog toga što nismo sposobni da progovorimo iz slobode? -ni iz čega-
Iz čega će da zavrse?
Irena

Brejntizing

Postavljaću pitanja na koja možete odgovoriti samo sa da ili ne.
To je nemoguće. Dokazaću.
Da li Vaši roditelji znaju da ste ubica?
Ako da - da, znaju i da, jesam ili samo da, znaju, ali ne mora da znači da jesam.
Ako ne - ne, ne znaju, jer nisam ili ne, ne znaju, ali jesam.
Ovako mi je zvučala priča o tome kakav bi i da li bi jedna od žena bila muškarac.
Milica

Mejbi bejbi
Da sam izašla da napišem prethodni post, sad bih propustila nestajanje svetla na sceni.
Spremajući se za gledanje Kvizule slušala sam šta ljudi koji je izvode kažu o njoj. Jedan je kazao kako su je jednom igrali u nekakvoj mesari i nestalo je struje u celom objektu, a Kvizula se nastavila.(Kako se ono beše zvao neki moj prethodni post - Šou mast go on?) Kazao je da je taj nastavak bio njena snaga.
Na sceni i dalje nema svetla. U momentu kad je nestalo, glumci su se iznenadili. I dalje nema svetla, a Kvizula i dalje traje.
Možda je bilo slučajno, možda je neko zapeo preko kabela.
Možda je bilo režirano.
Ne znam.
Možda je snaga Kvizule u tome što ne znam.
Svetlo se vratilo.
-Mina

Ko su svi ti divni ljudi
Da li se akteri kriju iza šminke i da svaki njihov odgovor zbog toga može biti prihvatljiv? Tokom ove promene, ulazi Robin Artur. Sasvim je sigurno da on gradi lik, i to s jednim ciljem: gde je „mali izvor“ iz kojeg potiču veliki problemi?
Njegov lik bi bio odgovor.
Nezainteresovanost. Opšta tupost.
Artur gradi lika koji je oženjen, ima dete. Nesrećan.
I u srži nezainteresovanog za ostatak sveta.
Za sebe kaže da je loš čovek.
Krajnje konzervativan, koji operiše jedino stereotipima.
Možda bi trebalo na njega uperiti prstom? Reći da je taj i takav čovek - loš?
Ali, nezainteresovanost i tupost zapravo vladaju svetom. I on nije nikako jedini.
- Kakva je razlika između Severne i Južne Koreje?
- Ima li je?
Ovaj isečak iz dijaloga ne dešava se s Arturom na sceni. Dešava se tik pre nego što Artur dođe. Dobar je podsetnik da smo i mi, možda, jednako nezainteresovani za stvari koje nas se imanentno ne tiču.
- Ivona

9Rebel, rebel
Bojana je napisala u mejlu u kom nam je najavila kritiku uživo Kvizule: “predstavu gledamo i o njoj istovremeno pišemo (ne iz gledališta naravno)”.
Ovo je treći post koji pišem iz gledališta. Pravila su tu da se krše, to sam naučila od Harija Potera. Hari prekrši ca. 68 školskih pravila i na kraju semestra dobije gomilu poena za svoju kuću. Bojana, može li 50 bodova za kuću “Mina”?
Smatram da je ovo najispravniji način pisanja kritike u datom slučaju, jer se predstava dešava u gledalištu, a ne van njegovih vrata. Van njegovih vrata dešava se jedna druga predstava, o njoj je Đorđe pisao.
Ako izađem, više nisam u Kvizuli. A ako pišem o Kvizuli, volela bih da sam što više u Kvizuli.
Takođe, publika se nakon dva sata navikla na konstantno ulaženje-izlaženje i prestala da cokće svaki put kad se neko promeškolji. Trenutno traje peti sat predstave, i više niko ne gleda prekorno ljude koji spavaju, čitaju Danas, ili nas koji kucamo po telefonu (neko kritiku uživo, neko SMS neupisanom broju). Uostalom, glumci piju Nikšićko na sceni. Kežual. Svi su kežual. I opet se pitam ko je prvi poveo kežual u ovom događaju, glumci ili publika? Verovatno glumci. Hvala im. Uspeli su da izmeste uvek donekle uštogljenu publiku uvaženog pozorišnog festivala u kežual.
Nego, gde je mojih 50 bodova?
-Mina

Stereotip: teren za igru
On: Istoriji su stvorili moćni muškarci. Muškarci.
Ona: Nisam seksista, samo mislim da su žene bolje.
On: Ako bih bio žena na dan - šta bih još mogao da radim? Idem u kupovinu, izlazim,…
Ona: Ako bih bila muškarac, radila bih u banci. Muškarci uvek rade u banci.
Ona: Zašto crnci smeju jedni druge da zovu „crnčuga“, a ja ne smem da ga tako zovem?
Words, words, words
Čini se da se ovde hoće postaviti jedna veoma upečatljiva izjava.
Čini se da se hoće reći da su oba pola seksistički nastrojena, da smo svi rasisti, da jedino čime operišemo jesu stereotipi za koje mislimo da važe za sve.
Čini se da su shvatanje žena i muškaraca jedni o drugima poprilično dvodimenzionalna i da niko zapravo ne može da zna kako je onom drugom.
Ali - da li je to opravdanje?
Samo zato što ne možemo da zaista osećamo kako je nekome, ne znači da, s jedne strane, ne bi trebalo da pokušamo da ga razumemo, a, ako i to baš ne ide, onda bar da poštujemo dostojanstvo i odluke onog drugog.
- Ivona

Show must go on
Klovnovi su tu, dakle šou je tu. Klovnovi su tu, dakle zabava je tu.
Kvizula se umnogome oslanja na humor koji varira od suptilnog izvijanja usana glumice samozadovoljene svojim suptilno vickastim odgovorom, pa sve do nimalo stidljivog “dick joke”.
Humor održava publiku zainteresovanom i budnom, ili bar one u publici koji ne čitaju novine (ima u holu da se uzme besplatni Danas, neki u publici to i koriste). Međutim, ima i delova koji nisu komični i deluje da se pitanja u tim, nekomičnim delovima uglavnom odnose na apstraktne pojmove, poput ljubavi, talenta, opraštanja. Postoji nekakav algoritam u ovom smenjivanju budalastih i iskrenih odgovora. Postoji i nekakav algoritam u smenjivanju tipova pitanja, od zanimljive geografije, preko omiljene hrane, pa do Boga i seksa, koji, čini se, imaju dosta visoku frekvencu javljanja u tom algoritmu. Ali deluje da ne postoji algoritam u intonaciji govora: kao da glumci odlučuju da povise ton u momentima kad njima postaje dosadno.
Što je dobro, jer kad njima postaje dosadno, i publici postaje dosadno.
Kad se sami smeju svojim šalama, i publika se smeje.
Je li publika toliko povodiljiva?
Može li publika da povede glumce pa da se uloga povodljivog zameni?
Ko koga ovde ustvari vodi?
Ili je možda sve algoritam i niko nikog ne vodi.
Kako bilo, šou se nastavlja.
-Mina

Zemlja je ravna
O idejnoj poruci predstave glumac govori: Zemlja je ravna i sunce izlazi na istoku.
Slični šizofreni osećaj se može osetiti i kod publike. Najbolje je da se manemo ideje i poruke i prepustimo toku predstave koja postaje sve obojenija pokušajima da ostanemo (i učesnici i publika) na intelektualnom nivou na kom smo u toku uobičajene predatave prosečnog trajanja.
Borisav

Umor, zagušljivost i predstava koja svejedno ide dalje
Glumci su počeli da pokazuju znake umora. Zagušljivost je sve veća i one traže da čovek koji je zadužen za ventilaciju interveniše, mada se napokon pomire sa situacijom i priznaju da i one misle da takva osoba ne postoji. Posle svega, pribegavaju pivu koje piju na sceni. U publici se može videti poneko ko je zaspao. Za sve to vreme, Tramp je infantilni glupak, razlika između Severne i Južne Koreje ne postoji i neka pitanja od ranije se ponovo pojavljuju. Repetitivnost nije zamorna već, naprotiv, zanimljiva jer akteri izvitoperavaju i u drugačijem kontekstu koriste pitanja. Odgovori se referiraju na prethodne izjave. Pokatkad su i kontradiktorni u poređenju sa prethodnim odgovorima koji su akteri davali. Nekad se dogodi svesno, a nekad sasvim spontano. Često je to zanimljivo i dodaje posebnu dinamiku predstavi. Glumci počinju pomalo da se takmiče u memoriji, koncentraciji i smišljanju dosetki.
Borisav

What am I thinking?
Isptivačica pita ispitanicu: Koje je bilo moje prvo pitanje? Ispitanica ne zna. Kaže da ne može da se seti.
Ja znam! Ona ne zna, a ja znam. P o b e d a.
Ispitivačica ponovi pitanje. Ispitanica ponovi odgovor. Ispitivačica pita ispitanicu želi li da joj kaže. Ispitanica želi.
Ispitivačica kaže svoje prvo pitanje, a ja sam već znala da je ono:
What am I thinking?
Ja sam odmah znala odgovor. P o b e d a.
Samo nisam sigurna ko u ovom kvizu upisuje poene i pobede.
- Mina

Biftek teatar
Eto na kakve fore spadnemo kad se umorimo. Mada, kad bolje razmislim, to i nije toliko loša fora. Više bih volela da se i ja igram, nego da posmatram. Nisam u pozorištu, i to mi se sviđa. Drukčija je bila napeta dinamika dok je muški glumac bio na sceni. Ovo je suviše opušteno, neprijatno u lakoći s kojom teče. Čekam ponovno buđenje razgovora i život budućeg veka
Irena

Sećaš se logorske vatre?
Ne sećam se ni ja. Mi ovde u Srbiji retko kampujemo s roditeljima, je l da, mislim onako u šatorima u prirodi, pa se skupimo oko logorske vatre i pričamo priče. Retko baš. A ipak dve osobe na sceni koje naizmenicno postavljaju pitanja i odgovaraju na njih, okružene sijasetom upaljenih sijalica na podu, nekako bude tu asocijaciju. Valjda što su Britanci. Ti Britanci, međutim, pričaju nešto ovde u Srbiji, gde vatra nekako više čuva vekovna ognjišta nego što peče maršmelou. Pitaju, recimo, zašto Amerikanci ‘jam’ zovu 'jelplu’. A opšte je poznato da je to zapravo pekmez. Reči su, kao i konteksti, tako opšte razumljivi u divnom univerzalnom svetu umetnosti. U ovom trenutku nijedna osoba u mom vidnom polju ne nosi slušalice za simultani prevod. Prevodilac prevodi već četvrti sat i čini se da jedino on još uvek veruje u dijalošku konvenciju. Slušati a ne govoriti satima. Jer je uvek prijatno oko vatre.
Marija

O čemu je reč?
Moguće je govoriti o načelnom konceptu predstave, o tome kako se o svemu i svačemu postavljaju pitanja i na njih daju svakakvi odgovori. Ali ako bismo se upustili u interpretaciju svakog zasebnog pitanja i svakog zasebnog odgovora, bili bismo zarobljeni u nezaustavljivom vrtlogu beskrajne analize. O konkretnom sadržaju ove predstave, stoga, uzaludno je govoriti. Zanimljiva je upravo forma ultimativnog kviza najrazličitijih pitanja i odgovora. Poenta, zaključujem, nije u razumevanju, već u prepuštanju najinteresantnijem ping-pongu pitanja i odgovora. Ovo je predstava - poslužimo se izrazom koji je opšte mesto, ali koji bez obzira, tačno oposuje njen karakter - o svemu i ni o čemu.
Andrej

Humor ključan u sveopštoj digresiji
Humor je ključan u celom dijalogu za održavanje pažnje publike i kvaliteta predstave. Razgovor je neverovatno digresivan i nefokusiran na jednu tačku ili temu. I, odlično je! Apsurd u govoru i dosetke glumaca drže publiku zainteresovanu nasuprot vidljivom umoru.
Borisav

Šta se desilo s publikom?
Da li improvizatorski koncept transformiše model klasične pozorišne komunikacije u kojem se unapred osmišljena poruka, ideja, zamisao, priča, režija prenosi auditorijumu? Jer u “Kvizuli” se poruka osmišljava uz prisustvo publike i intimu koja se stvara dužinom performansa. U njoj postoji takođe i izobilje pitanja koja se odnose na publiku i prostor igre. Ko je u publici najpametniji? Da li si srela neke ljude kada si ulazila u zgradu? … Na taj način publika, iako suštinski ostaje pasivni posmatrač, istovremeno postaje aktivni konstituent pozorišnog iskustva jer se predstava proizvodi direktno pod uticajem reakcije iz gledališta i energijom koja se u auditorijumu zatiče. Pasivni položaj publike se u predstavi koristi kao interaktivni materijal koji improvizatorima služi kao indikator njihovog izražavanja i upravo se na toj razini publika istovremeno aktivira kao sredstvo kreiranja pozorišne magije ovde i sada.
Andrej

Teroristička pretnja

Jedna od glumica je izjavila da želi da ubije polovinu poblike u sali, a drugu polovinu da ostavi u životu samo da bi ih držala u strahu. Većina gledalaca se iz nekog razloga smeje ovoj izjavi! Borisav

Politika i intima zajedno sa besmislom

Uobičajena pitanja iz uobičajenih kvizova su najdosadnija. Glumci odgovaraju na njih vrlo kratko i precizno, kao da žele da ih se što pre otarase, ili počinju da izmišljaju odgovore koji, ne samo da nisu tačni, već predstavljaju uzorke dijaloga koji bi bili odgovarajući i u dramama apsurda.
Pitanje o seksu je izazvalo najveću digresiju sa najboljom reakcijom kod publike. Glumac se u jednom trenutku i zbunio i nije mu bilo najjasnije šta je seks, koliko je otišao u metafizičko sagledavanje seksa.
Ceo razgovor kao nožem preseca pitanje o svetskoj politici. Glumac upravo pominje Trampa i bregzit kao negativne fenomene (publika ga, čini se, ozbiljno shvata). Glumac saopštava da bi upravo on trebalo da vlada i odlučuje o ljudskim životima (publika ga očito ne shvata ozbiljno; smeh se čuje iz publike).
Glumičini monolozi su obojeni setom. Njene ispovesti o majci kojoj bi se izvinila u slučaju da joj neko kaže da će uskoro umreti, predstavljaju ogromni kontrast ostatku predatave.
Svi elementi zajesno funkcionišu na vrlo začudan način, ali i iznenađujuće uspešno. Dijalog bez problema oscilira između lične intime, politike i potpunog besmisla u razgovoru.

Borisav

Stvarno vreme pred nama

Postalo je
Zagušljivije i tiše.
Može li razgovor da se ohladi? Može li razgovor da se izliže? Može li razgovor da se uspava? Može li razgovor da se žrtvuje i da vaskrsne? Može li ovo što u meni piše da se zaustavi? Da li je pitanje virusna infekcija? Postalo je
Praznije i lakše.
Započela sam možda tek jezičkom igrom sa pomenom bdsm-a a dočekalo me pravo pitanje
Kada je bol zadovoljstvo?
Ma ja znam ovu ženu?
(Svi je valjda znamo?)
Zašto dolazi do povlačenja pred intimnim pitanjima? Pa zato.
Pominju riltajm šta je u stvarnom vremenu i kaže to što je ispred nas: da li su prostor i vreme jedno te isto? Tako ta velika pitanja ali pošto je ovo sve u riltajmu nema se vremena…
Evo ipak na primer nečega takvog: zašto verujemo da je zemlja okrugla iako nismo bili u svemiru a u Boga ne? Opšta mesta, divna i domaća svakom, kao dnevne sobe što nas povezuju sa ovim stranim ljudima u stvarnom vremenu ispred nas.
Postalo je
Umornije i pliće.
Romantizacija nasilja, to me je opet vratilo na početak. I nasilje pitanja, kojim se pitač obrušava na tajne i stidove upitanog. Ostavi je na miru!!! I otišao je. Sad sasvim druga žena iz nje progovara, i vidi se kako postajemo odsutni i surovi kada se pita neko drugi. Tuđe ljubavi, tuđi porazi. A nije svako tužan i postiđen pred bolnim pitanjima; neko se smeje
Irena

Važno-nevažno
Činjenica da se neke teme, poput položaja žena, recimo, ponavljaju kroz njihova pitanja, dovodi u pitanje postojanje gorućih tema. Oni bi sad, možda, pitali, šta je goruće tema uopšte i koliko je goruća ako na njen pomen veliki deo publike skrene pogled i proveri telefon, dok ne dođe, ,,nešto smešno". Nešto smešnije od položaja žena, svakako. Upakovano u nazigled trivijalan razgovor, pomislio bi čovek koji ih gleda ili sluša, ali način na koji postavljaju pitanja, nagoni na razmišljanje šta je trivijalno, a šta ne, šta je goruće, a šta ne, šta smo prihvatili i i dalje prihvatamo kao istine, kao to da je Zemlja okrugla,ili da je Bog taj koji ljude podvrgava nedaćama ne bi li ih iskušao. Vrlo je lako prelaziti s jedne teme na drugu, kao što oni to čine. Još je lakše zaboraviti pitanje koje se postavilo pre sekund ili dva, isto kao što sad zaboravimo vest koju smo u novinama pročitali pre sat ili dva. Zaborav ne menja činjenicu da je vest postojala i da se dogodilo ono što ju je učinilo vešću. Oni ne zaboravljaju pitanja koja postavljaju i vraćaju se na njih, čak i kad publika, zagledana negde mimo njih, to ne primeti. Oni primete da publika ne primeti. Nema razlike u diskursu kada pričaju o položaju žena, Bregzitu ili koliko je ljudi dosad bilo na Mesecu, zato što ne bi trebalo da ih bude ni inače i sva pitanja zaslužuju isti tretman. Važno je da Bregzit bude deo svakodnevice na način na koji je razgovor o omiljenim bojama deo. To nema veze sa činjenicom da su trupa koja potiče iz Britanije, jer je i Tramp takođe pomenut. I Majkl Džekson, i Kenedi, i brak, i smrt, i starenje.
Oni ne klasifikuju pitanja, za razliku od svakodnevne klasifikacije tema na važne i nevažne, goruće i manje goruće.
Zašto ne bi moglo tako i van pozornice?
Moje pitanje.
Milica

Let's Get All Political
Njihovi odgovori su fiktivni. Njihov cilj je da postave pitanje i to pitanje koje će se konstituisati kroz živ niz pitanja i odgovora.
Jedan takav niz dobio je poprilične razmere: gde izvire mržnja, a sa mržnjom - svi ostali problemi.
Zašto ljudi mrze, glasilo je jedno pitanje. Odgovor je bio jer se plaše.
A onda, to pitanje se usložnjavalo.
Zašto vređamo ljude preko telefona?
Zašto se tada osećamo bolje?
Zašto svako misli da najbolje radi?
Pitanja o suštini čoveka, akteri stavljaju u politički kotekst. U kontekst Amerike, rasizma u Americi, u kontekst Skandinavije, najkomfortnijem mestu za život; u kontekst kolonijalizma, u kontekst oduzete slobode, u kontekst emancipacije žene.
Stav je jasan. Čovek je svestan različitih svetskih političkih problema. A nije svestan da je upravo on taj koji ih prouzrokuje: ne počinju li veliki problemi upravo u nama, nije li ležište velikih problema upravo - u malom?
Nije li izvor rasizma u tome što vređamo promotere preko telefona, iako znamo da je to njihov posao, i oni to rade ne bi li preživeli? Ne može li se za velike probleme uvek naći mali izvor?
- Ivona

Sav taj beskraj
- Da li postoji Bog?
- Ne.
- Kako je nastao svet?
- Pa, bio je prasak valjda.
- Zar nije lakše da kažeš da ga je samo svorio Bog?
Niz naočigled nepovezanih pitanja obrazuju, kao deo pojedini delovi mozaika, širu sliku: o tome šta vidimo, o tome u šta verujemo.
Jedan od sagovornika (za ovu priliku Žena), neko je ko veruje samo u ono što može da oseti, opipa. Drugi sagovornik (za ovu priliku Čovek), neko je ko njena uverenja čika.
U ovom luku pitanja-odgovor, Žena shvata (a sa Ženom, i gledaoci) da ništa nije konstantno i da se sve može dovesti u pitanje. Čovek će, na različite načine, problematizovati svako Ženino uverenje. Žena će, kako se ispostavilo, na kraju sasvim napustiti svoja pozitivistička uverenja.
Način na koji će Čovek pokazuje da je sve relativno, prilično je jednostavan: jednostavno konstatuje da ne znamo da li je svet okrugao jer to nikada nismo videli. Žena, tokom luka, i sama shvata da je ono u šta ona veruje jednako neopipljivo kao ono u šta ne veruje - Bog.
Međutim, na kraju luka dolazi zaključak: problematizovati svako uverenje znači ostati bez ikakve saznajne mogućnosti.
- Koliko nogu ima oktopod?
- Sedam.
- Koliko ljudi peva u oktetu?
- Devet.
I odjednom, Čovek i Žena pokazuju da u takvom svetu nema istine; nema sistema vrednosti, nema kategorija. Nema načina da sa sigurnošću spozna svet.
Ivona

Gledaoci gledaju, pisci pišu, klovnovi ismevaju

Mina je u “Zašto mene niko ne sluša (…)” napisala da se akteri kriju iza maske klovnova, te da je svaki i svakakav odgovor prihvatljiv. Prihvatljiv je jer ne znamo ništa o akterima, ništa sem onog što nam kažu, jer se svi kriju iza iste, klovnovske maske. Ipak, akteri nisu sasvim obezličeni i izjednačeni, i ovo je sugerisano detaljima u kostimskim rešenjima. Sa jedne strane, tu su naočare koje menjaju vlasnike, i skrivaju njihov pogled, što se u jednom trenutku eksplicitno naglasi u tekstu. Tako intervjuista, osim nadmoćnom pozicijom onog koji pita, ostaje sakriven i iza refleksije uveličavajućeg stakla. Drugi detalj koji razlikuje aktere je šminka: muški klovn ima naslikano tužno lice, a dva ženska koja su se do sada pojavila imaju naslikan osmeh. Teško je pronaći pravilnost zbog koje je ovo slučaj, ali postoje naznake bavljenja tematikom roda i pola u postavljenim pitanjima. On pita Nju šta misli o tome šta misli muški deo publike, ona odgovara: “nije baš da razmišljaju”. Ono što može da deluje kao favorizovanje jednog od polova razbija se u ironičnom i duhovitom odgovoru na pitanje o čemu misle žene. Odgovor ženskog klovna je da su misli žena previše komplikovane da bi mogle da se pretoče u reči. Stereotipi o oba pola su obesmišljeni međusobnim suočavanjem.
Svaki i svakakav odgovor jeste prihvatljiv, ali jedna stvar im ostaje zajednička: oni preispituju i ismevaju sve čega se dotaknu, dosledni kostimu klovnova. Oni prevrću ljudska znanja i osećanja, sitne ih na delove, stavljaju u kontekst koji ih čini apsurdnim ili začudnim, upitnim. Da li pored ovoga ostaje neka druga poenta ove igre pitanja i odgovora - ostaje još jedno pitanje.
I da, ako nekoga zanima, prevodilac koji je slušao U2 kasnije je prešao na Šarla Akrobatu.
Đorđe

Ima li seljaka na ovom blogu?
“Do you think there is a farmer in this room? - Yes, why not?”
Zašto čitas ovo? Da li čitas ovo iz istog razloga iz kog ja pišem? Misliš li da je ovo dobar način demokratizacije umetnosti? Misliš li da si mogao da budeš ovde? Misliš li da si mogao da kupiš kartu? Da bi te pustili?
Šta je pozorište? Društveni događaj. Šta je društvo? 77 osoba u sali. Šta je politika? Sistem (do)puštanja. Šta je puštanje? Društva u pozorište. Šta je pozorište? Politika. And do you like kittens? Do you like kittens on a farm? Do you like farmers? Do you wanna swap?
- Marija

Yes or no questions
Da li je u redu da napišem kritiku celine na osnovu pola sata gledanja? Da li je fragment dovoljan da se stvori utisak o celini, ako se fragmenti ponavljaju u toj celini? Da li mogu da kažem da se u ovoj predstavi fragmenti ponavljaju ako jednim fragmentom nazovem jedno pitanje i jedan odgovor? Da li smem tako da izjednačavam različita pitanja? Da li je svaki sat ove predstave međusobno sličan? Da li je svejedno ako gledate samo prvu polovinu ili samo drugu polovinu predstave? Da li je svejedno što gledamo Kvizulu od šest sati, ako postoji i Kvizula koja traje dvadesetčetiri sata? Da li to znači da je mogla bude i Kvizula od jednog sata, ili od dvadeset sati ili od petnaest minuta? Da li bi mogla bude Kvizula od jednog jedinog fragmenta? Zašto baš šest sati? Da li broj 24 ima posebno značenje ako iza njega stoji „h“, jer onda znači jedan dan? Da li Kvizula ima smisla samo ako traje čitav dan, jer je onda indikativno da je svaki dan dan pitanja i dan odgovora? Da li ima smisla da postavljamo sebi pitanja samo šest sati dnevno, a odmaramo ostalih osamnaest sati? Da li možemo na sva ova pitanja odgovoriti sa da ili ne?
- Mina

Zašto mene neko ne sluša kako postavljam pitanja?
Pitanje, odgovor. Pitanje, odgovor. Pitanje, pitanje, odgovor. Traheotomija se ne radi bušeći nekome vrat hemijskom olovkom, to je bio pogrešan odgovor na pitanje kako se radi traheotimija. Traheotomija se uopšte ne radi hemijskom olovkom.
Postoje dva načina da se gleda Kvizula. Probala sam oba, drugi mi je slabije išao. Prvi je da paralelno slušajući njihova pitanja i odgovore, postavljate sebi ista ta pitanja i odgovarate na njih, i razgranavate i pitanja i odgovore i stižete do nečeg znatno daljeg od onoga što se dešava na sceni, igrajući se svoje Kvizule, mada ipak čujete pitanje da li je prljav seks dobar seks.
Žena levo od mene spava. Prošlo je 45 minuta.
Drugi način je da napravite paravan koji sprečava uticaj čula na misli, te se prepustite isključivo čulima: čujete njihova pitanje i odgovore, vidite ih, vidite da su ustali, da su seli, vidite da ljudi oko vas imaju telefone da zapisuju smešne odgovore, osetite da je toplo. I nastavite da slušate, vidite i fizički osetite. I uopšte ne smišljate svoje odgovore na njihova pitanja i ne postavljate da vi njima ili bilo kome drugom svoja pitanja. Ovo je možda lakši način jer se onda ne pitate: Zašto mene neko ne sluša kako postavljam pitanja?
Žena levo od mene je progledala. Sada gleda.
Dvoje ljudi na sceni našminkani su kao klovnovi. Kriju se iza klovna. Kad su klovn, mogu da odgovore sasvim suludim odgovorom i da to bude u redu. Svaki odgovor je u redu. Tačan ili netačan, u redu je, jer su klovnovi glumci na sceni. Da nisu klovnovi, ko zna šta bi bili na sceni. Možda bi bili oni kao takvi, svojim imenom i prezimenom, bez lika. Možda bi im tad neko zamerio za neki odgovor.
Pogledam ženu, gleda i dalje.
Pitanje, odgovor. Pitanje, odgovor.
Žena izlazi. Nalazim za shodno da izađem i ja.
- Mina

Pitanja?
To je beskrajan katalog pitanja, maratonsko “Ko zna zna”. Ali pitanja su takva da retko kada naliče onima iz popularnog tv kviza “Slagalica”. Ona su formulisana kao pitanja koja se javljaju u svakodnevnom razgovoru dvoje prijatelja, kao ispitna pitanja u kakvoj obrazovnoj ustanovi ili kao apsurdna pitanja koja su mogla osmisliti jedan Beket ili jedan Jonesko. Šta je sat? 60min. Šta voliš da jedeš? Šta anđeli vole da jedu? Šta bog voli da jede? Kako je to misliti tvoje misli? Odgovori kakvi se mogu dati na takve pitalice mogu biti, i vrlo često i jesu, proizvoljni, subjektivni ili tendenciozno lažni.
Tematski opseg, kakav je omogućen takvim inicijalnim konceptom, neograničenog je potencijala. Od komičnih pitanja i odgovora skače se na političke, filozofske, pa iznova na banalne ili apsurdne. Ova se predstava zato može okarakterisati kao pozorišni ogled o svemu zamislivom i nezamislivom, ili, pak, kao ogled o samoj upitanosti. Stoga postavlja se (gle ponovo!) pitanje može li se čovek odrediti kao išta više doli zapitano biće.
- Andrej

Uobičajena pitanja iz uobičajenih kvizova su najdosadnija. Glumci odgovaraju na njih vrlo kratko i precizno, kao da žele da ih se što pre otarase, ili počinju da izmišljaju odgovore koji, ne samo da nisu tačni, već predstavljaju uzorke dijaloga koji bi bili odgovarajući i u dramama apsurda. Pitanje o seksu je izazvalo najveću digresiju sa najboljom reakcijom kod publike. Glumac se u jednom trenutku i zbunio i nije mu bilo najjasnije šta je seks, koliko je otišao u metafizičko sagledavanje seksa. Ceo razgovor kao nožem preseca pitanje o svetskoj politici. Glumac upravo pominje Trampa i bregzit kao negativne fenomene (publika ga, čini se, ozbiljno shvata). Glumac saopštava da bi upravo on trebalo da vlada i odlučuje o ljudskim životima (publika ga očito ne shvata ozbiljno; smeh se čuje iz publike). Glumičini monolozi su obojeni setom. Njene ispovesti o majci kojoj bi se izvinila u slučaju da joj neko kaže da će uskoro umreti, predstavljaju ogromni kontrast ostatku predatave. Svi elementi zajesno funkcionišu na vrlo začudan način, ali i iznenađujuće uspešno. Dijalog bez problema oscilira između lične intime, politike i potpunog besmisla u razgovoru.
- Bora

It's a beautiful day, don't let it get away
Quizoola je počela, a paralelno sa njom i dinamična drama simultanog prevođenja u bekstejdžu. Trojica fenomenalnih prevodilaca smenjuju se u intervalima, a jedan od njih u svojim pauzama doprinosi događaju pesmama U2-a koje pušta na svojim slušalicama. Što se tiče same predstave, od samog početka počela je sa smenom pitanja banalnih, leksikonskih, koje se preokrenu u ona o višim principima. Od omiljenih ukusa hrane i pića, preko omiljenog ukusa telesnih tečnosti, ukusa osvete, do toga šta jedu anđeli (svetlost) i njihov Stvaralac. Odgovor je ciničan: jede svoje Anđele. Pitanja (i odgovori) idu do potpuno apsurdnih, pa saznajemo da ljudi ne bi mogli da imaju seks bez genitalija, ali ovo kasnije dovede do smislenijih pitanja - šta seks znači za ljude uopšte. Pa se ponovo vrati na to kakav je seks možda bio za dinosauruse. Praćenje ovog smisaonog slaloma ide iz krajnosti u krajnost, pa tako i u reakcijama koje izaziva, od provala nekontrolisanog smeha do iznenadne ozbiljnosti. Jedva čekam da vidim dalji razvoj događaja (sa oba strane scene).
- Đorđe

Do you want me to stop?
I to je safe word. Takva reč je potrebna -kao u bdsm-u- jer niko ne zna u šta se pretvaramo kad mi postanemo ispitivači. A kad bi mi bilo dato da učestvujem (priznajem da to jako želim) pitala bih:KAKO PITATE?Samo to.Za početak. Jer to bi nekuda otišlo, zato što je nezaustavljivo. Ali kako to šiba, kako se niže? Jedna igra, kao na žurki u pola 4 ujutro u kuhinji pitanja o svemu iz svega, ili taj uzaludni kviz na koji nas tim naslovom pozivaju; ali ja mislim ipak majeutika, sokratsko nasleđe. Sokratska je i duboka autoironija (koja ovde nije slučajno sa ženske strane) i MOĆ LjUDSKOG RAZGOVORA koji je pretnja, koji je već pretnja dodirom. Jedino taj strah od drugog diktira scenska? kretanja; inače bismo svi zauvek samo sedeli jedni sa drugima. Večni niz jezika; i od toga se počelo. Šta je jezik? Reči u vremenu. Tako se došlo, VEOMA BRZO do centralne teme ovogodišnjeg Bitefa, ali je pitanje bilo i: koliko vredi iko od nas po satu? Mi smo ovde jedan sat. Tačno toliko? Onda se zamenjujemo.
Jezik proizveo misao - da li misao smrdi - ona je sama došla do hrane do ljudske gadljivosti do njenog poistovećivanja sa mržnjom: jedna pristojna mržnja (koja se pravi Englez?) prema onome kome to ne smeta.